Prof. Ivan Ivančan rekao mi je da bi trebalo obilaziti svoja sela i pronalaziti tradicije, što me je i potaklo da krenem na teren. Od kuće do kuće, od osobe do osobe, razgovarala sam sa starijim žiteljima što mi je bilo posebno drago – uvijek su tu bile svakakve zanimljive štorije iz nekadašnjeg života, i tako je to krenulo, govori nagrađena »učitelica« Alenka. Folkor je zaslužan za krasna prijateljstva, gostovanja po čitavoj Europi, ali i Meksiku, kao i za nove generacije koje će čuvati taj naš identitet. Za budućnost, uvjerena sam, nema straha.
Folkor i tradiciju sam oduvijek voljela, i voljet ću uvijek taj naš kraj i njegove običaje i ljude – rekla je na kraju priče o svom životnom putu ovogodišnja laureatkinja nagrade za životno djelo Primorsko-goranske županije Alenka Juretić. Ova dugogodišnja voditeljica folklorne skupine KUD-a Zvir iz Jelenja čitav svoj život radi na očuvanju baštine, pa je tako praktički od zaborava spasila niz detalja iz grobničke prošlosti i tradicije stvarajući tako temelj za očuvanje identiteta ovog kraja i za buduće generacije.
Naime, od 1977. je voditeljica folklorne skupine KUD-a Zvir s kojim je, uz ostalo, radila na rekonstrukciji grobničkih nošnji, očuvanju tradicionalnih plesova, prikupila je tridesetak starih grobničkih dječjih igara, uz to očuvalo se sjećanje na nekadašnje nedjeljne zabave odnosno Tanac pod feštu, oživljeni su starinski napjevi i pjevanje na tanko i debelo, ali isto tako i usmena baština sakralnog sadržaja… Pokrenula je i niz manifestacija kroz koje je folklorna baština ovog kraja pronašla put do šire publike i koje su promovirale grobničku tradiciju i stvaralaštvo puno dalje od granica općine Jelenje i samoga grobničkog kraja. Pokrenula je tako međunarodni susret folklornih skupina Zatancajmo po domaći, potom modne revije tradicijskog oblačila pod nazivom Z noninega škabelina te organizirala manifestaciju dječjeg stvaralaštva i stvaralaštva za djecu Grobnički tići kantaju. I sve je to samo dio ostavštine koju je za sobom ostavila ova simpatična »učitelica« u mirovini.
Govoreći o tome odakle joj ljubav za tradiciju i običaje, istakla je kako su temelj bili njeni roditelji koji su joj usadili tu ljubav. A reći će i kako je »po rođenju dobila sklonost i sposobnost za ples i pjesmu«. I tako je počelo.
Roditelji usadili ljubav
Rođena je 1942. godine u Ratuljama, učiteljsku školu i pedagoški akademiju završila je u Rijeci, a 1961. kada je počela raditi kao učiteljica u Osnovnoj školi Jelenje-Dražice, krenuo je njen put očuvanja tradicije.
– Već kada sam došla u Učiteljsku školu uključila sam se u folkornu skupinu pri školi, no to je bilo povremeno. Nakon završetka školovanja, dobila sam posao učiteljice 1961. i odmah sam dobila i zaduženje držati izvannastavne aktivnosti folklor i ritmiku. Bilo mi je strahovito teško jer nisam imala nekog predznanja. Tako sam u Zagreb odlazila gledati folkorne nastupe, čitala knjige i ostalo. Ali eto, krenula sam. Tako je 1971. održan prvi seminar za voditelje folkornih grupa za djecu pri Zavodu za školstvo, što mi je puno pomoglo. Potom je počela i škola folklora u Zagrebu Gorana Kneževića što sam također završila. Počela sam dakle s djecom, rekla je Juretić te dodala kako je na prvom seminaru o folkloru, koji je pohađala, prof. Ivan Ivančan rekao da bi trebalo obilaziti svoja sela i pronalaziti tradicije, što ju je i potaklo da krene na teren. Od kuće do kuće, od osobe do osobe, razgovarala je sa starijim žiteljima što joj je, reći će, bilo posebno drago. Uvijek su tu bile svakakve zanimljive štorije iz nekadašnjeg života.
Šetepaš i vajser po grobnički
– Ma u početku je često znalo biti, ma ja van to ne znan, zaboravili smo, ali onda se ljudi opuste i stvarno sam toliko toga iz starine čula i sačuvala. Fanj toga se skupilo. Znan da je najstariji kazivač imal 89 godina. Muž i žena, i oni su mi plesali tanac po hrvacki, kazala je ova zaljubljenica u tradiciju dodajući kako se sačuvalo plesove šetepaš, polku, potresujku, vajser po grobnički, mažurku po grobnički. Tako su svaki od plesova pratile piče o tome kako se plesalo, pa tako postoji priča o poljskom trgovcu koji je običavao dolaziti na tance i pokazao ovdašnjim ljudima mazurku. Oni su je naučili i prilagodili sebi – na grobnički. S ponovnim otkrivanjem plesova tako su ih u KUD-u učili plesati pa je, primjerice, prvi nastup s grobničkim tancom bio 1978. I od tada se stalno pleše.
Pojašnjavajući po čemu je grobnički tanac specifičan, naša je sugovornica ispričala kako je profesor Ivan Stremec istražujući tanac po hrvacki došao do nje i vidio kako se u KUD-u Zvir pleše ovaj ples te kazao kako je – to upravo ono što je tražio. Riječ je, dodaje, o temperamentnom plesu.
Grobnički drmeš
– Netko kaže da je sličan drmešu. No u svakom slučaju temperamentan ples, žena se puno vrti oko sebe pa oko muškarca, pa muškarac vodi… Ima tu jako puno elemenata, ali nije teško naučiti. Ma kada smo počeli s oživljavanjem tradicije, ljudi su bili oduševljeni odmah od početka, rekla je Juretić koja je učenicima već od prvog razreda osnovne škole polako usađivala osjećaj za ritam i ritmiku te neke osnovne korake koji se uče u folkloru tako da im, kada su bili stariji, folklor u pravom smislu riječi ustvari nije bio stran. Podučavanje folkloru osnovcima na neki je način i zaslužno da postane voditeljicom folklorne skupine pri KUD-u Zvir. Naime, osmaši koji su pohađali izvannastavni folklor željeli su i nakon završetka osnovne škole nastaviti plesati foklor i molili učiteljicu da nešto napravi. Tako je pri KUD-u Zvir, koji je osnovan još 1933., godine 1977. osnovana folklorna skupina, kao zasebna sekcija društva. Osim toga, 1982. Juretić je pokrenula i zasebnu sekciju – dječju folklornu skupinu. Kroz to vrijeme radila je i na očuvanju običaja vezanih za pir, koledvu na Sveta tri kralja, Tanac pod feštu. Potonje su bile zabave nedjeljom i blagdanima u gostionama. Bilo je tu druženja, plesa, smešica, odnosno šala… Znalo se, međutim, regulu, a ovi su tanci trajali od 16 do 20 sati. Po pričanjima starijih rekonstruiralo se i grobničku narodnu nošnju pri čemu je puno pomogla Ružica Sokolić. Sačuvane su i frizure – na čuf, na vinčić, na vali…
Tići kantaju
Svoj rad s vremenom je pospremila u vrijednu knjigu Grobnički luštrini, pravu enciklopediju grobničke tradicije i baštine.
Govoreći pak o manifestacijama, uz ostalo se prisjetila kako je krenula jedinstvena manifestacija dječjeg stvaralaštva i stvaralaštva za djecu Grobnički tići kantaju, a koja je održavana preko 20 godina. Za nadati se da će se i obnoviti. Naime, s profesoricom glazbenog Doroteom Mislej pokrenula je ovu ideju te se već prve godine javilo pedesetak mališana. Prve dvije godine pjevali su poznate pjesme, no već treće su djeca sama pisala svoje skladbe. Naravno, uz pomoć učiteljica.
A tijekom desetljeća rada na očuvanju baštine, voditeljici KUD-a Zvir pomagali su profesor Vido Bagur, potom Goran Knežević, Gordana Juretić Perušić, »desna ruka sve ove godine«, kao i brojni drugi. Jer u sve to je doista utkano neizmjerno puno ljubavi za starinu, ali i truda i rada.
– Rad, rad i samo rad. Što god smo uspjeli sačuvati me veselilo. Uvijek sam imala nove ideje, ali i dobru grupu ljudi koji vole tradiciju, a i pomoć Općine. Naravno, tu je i moja obitelj koja je imala puno strpljenja i zaslužna je također za sve ovo što smo uspjeli sačuvati. Folkor je zaslužan za krasna prijateljstva, gostovanja po čitavoj Europi, ali i Meksiku, kao i za nove generacije koje će čuvati taj naš identitet. Za budućnost, uvjerena sam, nema straha. Moja nasljednica Martina Mičetić Davidić, koja je bila također moja učenica, krasno ih vodi tako da će nove generacije, sigurna sam, nastaviti moj rad, zaključila je Juretić.
{source}
<style>.embed-container { position: relative; padding-bottom: 56.25%; height: 0; overflow: hidden; max-width: 100%; } .embed-container iframe, .embed-container object, .embed-container embed { position: absolute; top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; }</style><div class=’embed-container’><iframe src=’https://www.youtube.com/embed//ii0m6DWJdQg’ frameborder=’0′ allowfullscreen></iframe></div>
{/source}
Igre za sve generacije
Tijekom svog rada Juretić je naišla na niz dječjih igara, kao i dječjih molitvi, koje je sačuvala. Mališani su, doznali smo, nekad doista bili kreativni u igrama i malo im je trebalo da se zabave. Tako su se primjerice igrali kolo, kolo janjca, ovčica na pašu, stako ima sopleicu, šnajderice, vaganja, na kamik sela Anica, kolo, kolo – bit će pir…
Kolinda ni otela plesat, ali da recitirat
– Nikad ni otela plesat, al je volela program. Već onda je volela govorit i na školskim nastupima je vodila program, kazala je Juretić o hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović koja joj je nećakinja, odnosno »hćer od sestrične«.