Albert Sirotich, naš sumještanin, proglašen najboljim sportašem s invaliditetom Grada Rijeke

Od četvrtka navečer sam sebe sputavam napisati poneku riječ o Albertu da ne bih upao u zamku patetike (znam da je to nemoguće), ali budući da već dva dana primam čestitke u njegovo ime sve si nešto kontam da bih ipak mogao podijeliti pokoju misao o tome koliko je za nas ova njegova nagrada velika. Albert je proglašen najboljim sportašem s invaliditetom Grada Rijeke za 2018. godinu, pripao mu je i trofej Milka Milinković u organizaciji Novog lista, a mene svaka pomisao na te njegove nagrade istog trena vraća dvadeset godina unazad. Dvadeset godina u nekoliko sekundi!

---

---

Albert je rođen 12. prosinca 1998. godine u 17.45 sati u Rijeci i već na porodu vidjelo se da nešto nije kako bi trebalo biti. No, što od šoka, a što od silne sreće, na te „detalje“ tog trenutka uopće nismo obraćali pozornost uglavnom misleći da je riječ o nekom uklještenju živca ili nećem sličnom, eto tako nebitnom i nevažnom. Iduća dva dana Laura je u bolnici uzaludno pokušavala doznati što se s Albertom događa, ali pod krinkom „mi nemamo pravo govoriti o tome“ nitko joj ništa nije želio reći. I nije bilo druge nego zamoliti doktora Sandija Stošića Aleksandar Stosic, našeg obiteljskog prijatelja, da ode do bolnice i pogleda o čemu je riječ. Tog 15. prosinca Sandi je otišao u bolnicu, pogledao Alberta i nazvao na telefon kratko rekavši rečenicu što mi još uvijek odzvanja u ušima istom silinom kao i prije dvadeset godina: „Nikad neće hodati, nikad se neće služiti rukama, a tek moramo vidjeti što će mu biti s glavom!“. Može li itko zamisliti kako smo se mi tog trenutka osjećali? Idući dan Albert je prebačen u bolnicu na Kantridu, gdje je uslijedio novi susret s doktorom Stošićem. I opet riječi što se ne zaboravljaju: „Jučer sam vam rekao najcrnji scenarij, onaj bolji kaže da se s artrogripozom može kvalitetno živjeti, iako je već sada jasno da Albert nikad neće biti finomehaničar. No, samo o vama ovisi!“.

---

---

Tako je počeo naš put. Griješili smo, kasnili s nekim reakcijama, sigurno bismo danas mnoge stvari drugačije napravili, ali od Alberta smo uvijek dobivali maksimum. Omogućio nam je da na život gledamo drugačijim očima, otvorio nam je jedan potpuno novi svijet, novu dimenziju. I od prvog je dana bio naš ponos. I kada je bio učenik generacije OŠ Jelenje-Dražice bio je naš ponos, i kada je završio Salezijansku klasičnu gimnaziju, i sada kada je student druge godine strojarstva koji se nemali broj dana sam automobilom odveze na fakultet. Hrvatski je plivački reprezentativac, višestruki juniorski i seniorski prvak. Svaki njegov osobni rekord i naša je pobjeda. Imao je on i teških trenutaka, u osnovnoj je školi jedno kratko vrijeme bio suočen i s mobingom vršnjaka, ali pregrmio je to. Nama ponekad djeluje autistično i povučeno, naročito kada je satima zatvoren u svojoj sobi, ali je ipak komunikativan, društveno je biće, ne boji se usprotiviti nepravdi, ustrajan, silno odgovoran, krasi ga i nevjerojatna volja. Kao stipendist DI Klana ima osiguranu budućnost. I, što je najvažnije, ima sjajnu ekipu mladih ljudi koji su ga prihvatili kao sebi ravna. Kada je izlazio na pozornicu u HKD-u i iz ruku doktora Nikole Ivaniša primao nagradu baš zbog onih Sandijevih riječi iz najcrnjeg scenarija srce mi je bilo golemo poput Učke. Zbog Alberta i silnog napora uloženog da dođe do te pozornice, zbog Laure koja je iznijela najveće breme, ali i zbog svih onih ljudi koji su mu na tom putu bili podrška i snaga. Ima Vas na popisu podosta, hvala Vam, Albertov uspjeh i Vaša je zasluga. Luka, Dominik, Jasna… P.S. Sandi, bio si u pravu! Albert nikad neće biti finomehaničar.